Ovo je veb stranica Nikole Ostojića,

                                                       karikaturiste i vojnog novinara u penziji

Autor je još od gimnazijskih dana crtao karikature da bi ih kasnije objavljivao u mnogim domaćim časopisima, pretežno sa vojnom tematikom. Priredio je sedam izložbi karikatura a prva, samostalna, bila mu je u Novom Sadu 1971. godine. Istovremeno je pisao tekstove za vojne časopise, izveštavajući iz trupe o aktuelnim zbivanjima. U početku karijere oprobao se i u stručnim vojnim časopisima. Zahvaljujući stečenim kvalifikacijama nakon završetka Novinarske škole pri Jugoslovenskom institutu za novinarstvo biva postavljen na mesto glavnog urednika slovenačkog izdanja lista „NARODNA ARMIJA” u Ljubljani gde je tu dužnost obavljao do početka separatističkih zbivanja u toj nekadašnjoj jugoslovenskoj republici. Nakon toga biva premešten u Beograd gde je duže vremena bio urednik vojne rubrike u listovima „Narodna armija” i „Vojska”. U penziju je otišao kao glavni urednik stručnog vojnog časopisa „VOJNI INFORMATOR”. I dalje je aktuelan i povremeno objavljuje tekstove u vojnim i drugim časopisima.

                                                      STRANICA JE U IZRADI

 

 

ZANIMLJIVE FOTOGRAFIJE

      Na ovoj stranici predstavljene su zanimljive fotografije koje sam snimio u svom okruženju, a čine zanimljive priče. Uz svaku seriju fotografija biće ispričana neka zgoda ili objašnjeno kako je nastala. Inače sam odskora imao digitalni fotoaparat, koji sam stalno nosio sa sobom. Tako je nastalo veoma mnogo fotografija među kojima ima i neobičnik, i interesantnik a i onih koje će i budućim pokolenjima govoriti kako se živelo u naše vreme. Još jhe neko davno rekao da svaka fotografija priča neku svoju priču. Ima tu i podosta istine.

 

 

 

      Fotografije su autorske i podležu propisima o zaštiti tako da je za njihovo

       objavljivanje ili javno publikovanje potrebna saglasnost autora.

      

Priča o Šari i Gari:

 

     Negde u julu 2007. godine na našem porodičnom vikend-placu u Livadama kod Sremske Kamenice, komšinica Dušanka dovela je dve male mačke. Moja supruga Mira odmah im je dala imena. Naravno onu crno-belu nazvala je Šara a crnu Gara.

Inače, taj viken-plac je naše omiljeno mesto za druženje s prijateljima, roštilj i kotlić,razonodu i leškarenje ali i ozbiljan rad i fizičku rekreaciju. Ali to je već druga priča.

        

Mali mačići, umiljati odmah su prionuli da se nahrane. Smestili smo ih u prizemlje vikendice i držali zatvorene kada nas nije bilo tamo, da se naviknu i prihvate novo boravište kao svoj novi dom. Kad smo bili na placu igrale bi se oko nas, prevrtale, penjale na drveće, a vreme koje smo tamo provodili činili nam zanimljivijim.

         Inače smo prethodne godine imali jednu divnu dugodlaku mačku, koju je naš unuk Filip nazvao Kaćiperka, ali ona je početkom 2007. godine nestala.

U početku nije bilo veće razlike u ponašanju obeju mačića. I jedno i drugo mače su se odmah navikli da skoče u krilo, predu i umiljavaju se. U drugom trenutku bi se predali zajedničkoj igri. Namestili smo im tepsiju u kojoj smo im stavljali mačju hranu koju smo kupovali u pet-šopu. Kupio sam i dve činijice od plastike. U jednu smo im stavljali mleko a u drugu hranu koju smo donosili od kuće.

Oba mačeta su imali male glavice a velike uši. Gara je, čini se, imala malo veće uši pa sam je od milja nekad zvao mali gremlin. Šara je imala prelepu njuškicu koju je uvek znala gurati ispod šake da bi je mazio. Tu naviku je zadržala i kasnije kad je odrasla. Čim bi seo negde da se odmorim, Šara se navikla  da skoči u krilo i namesti glavicu na koleno. Tako bi gledala okolo, ponekad žmurila i prela umiljato i glasno. Gara je, imao sam utisak, ponekad bila ljubomorna, ali bi i ona skočila u krilo, namestila se uz Šaru i počela da prede.

Želeo sam da naučim oba mačeta da se penju na drvo. Kad bi ih stavio među grane krošnje višanja ili na neku drugu voćku, mjaukale bi neko vreme. Onda bi se umirile, počele da gledaju oko sebe i pokušavale da nađu način da se spuste na zemlju. Bilo je zanimljivo gledati ih kako su se snalazile. Pokušavale su da idu glavom nadole, međutim to im nije išlo baš kako su mislile. Onda bi se okrenule i kandžama zakačile za koru drveta i polako spuštale. Kad bi ocenile da su dovoljno blizu zemlje, skočile bi. Onda su odjednom same pokušavale da se penju. Međutim nožice su im još uvek bile slabašne. Najinteresantnije su bile kada su, poput zečeva, podigle prednje šape i gledale šta se dešava na putu koji je prolazio pored placa. Tu je uvek bilo automobila, traktora, pešaka... Ako bi na plac naišao neki pas odmah bi obe pobegle u vikendicu i sakrile se medju građom koja se tu nalazila.

         Naš unuk Filip ih je zavoleo, pokušavao da ih mazi ali one bi mu najćešće pokušavale da pobegnu. Verovatno su osećale da je nevešt ili je njihova mačija ćud tražila zaštitu od nas starijih. Voleo je Filip da ih juri, a i da ih udari nogom. Za njega su, ponekad, bile nevaljalice a ponekad ljubimice.

Tako su, uz nas, rasle Šara i Gara. Postale su deo naše svakodnevnice. Često, kada nebi imali vremena da dođemo na plac, pitali smo se šta rade, imaju li dosta hrane. Dugo vremena smo ih zaključavali u vikendici. Tamo bi im ostavljali pune posude hrane i mleka. Nisu bile halapljive ali su volele da omaste brkove kada bi im doneli od kuće ostatke od ručka. Najviše su volele da jedu sirove riblje glave.

U vikendici, gde smo ih držali zatvorene, celo prizemlje je bila jedna prostorija sedam sa sedam metara, osim WC-a i stepeništa. Na spratu su bile dve sobe, jedna veća a druga manja. Dražali smo ih zatvorene. Tu je bio i drugi WC, kao i balkon širok tri metra a dugačak koliko i prizemlje. Bilo je tu zaista podosta prostora da se jure i igraju. Postavili smo im i gajbu sa peskom gde su vršile nuždu. U početku nije bilo potrebe da se pesak menja često, međutim kako su rasle, bilo je neophodno pesak menjati svaki dan. A peska je bilo pored vikendice dovoljno jer se još uvek nešto dograđivalo. Obe mačke su bile veoma uredne i nismo primećivali da bi vršile nuždu van gajbe sa peskom.

A zašto smo ih držali zatvorenima, čako i do sledećeg proleća 2008. godine. Spomenuo sam već Kaćiperku. Nju smo puštali da se druži sa komšijinom mačkom Viki. Međutim, koliko je Kaćiperka bila lepa, toliko je bila i umiljata. A imala je i naviku da sedi na ivici placa, pored puta, na mestu gde je plac navišavao asfalt. I, naravno, posmatrala je prolaznike. Jednom ju je pokojni Jova, komšija koji je živeo na placu udaljenom od nas nešto više od kilometra niz put, odneo u svoj kontejner. Tražili smo je nedelju dana dok nam komšinica Dušanka, koja je imala vikendicu još dalje i malo ulevo uz breg, nije rekla da je našu mačku videla kod Jove. Otišao sam tamo i ona me je odmah prepoznala. Imala je naviku da mi sisa meko meso u unutrašnjem zglobu ruke. I pri tom bi glasno cmoktala. Kad sam je uzeo, odmah se namestila da me sisa. Jovi su pošle suze kad sam je odnosio, ali on je imo nekoliko svojih mačaka i psa. Interesantno je da se Kaćiperka uopšte nije plašila njegovog psa. S obzirom da je negde u februaru 2007. godine Kaćiperka nestala i da je više niko nije video, odlučili smo da naše nove maćiće držimo zatvorene što se više moglo. U međuvremenu je komšija Vuja svoju mačku Viki odneo u kuću u Sremskoj kamenici. Ona je postala ljubimica njegove unuke.

         Pred Novu godinu počele je bivati hladno. Napravio sam poveći sanduk sa izlazom s prednje strane, unutra smo namestili staru deku i neke krpe da bi mačkama bilo toplo. Međutim jednog dana, baš uoči Nove 2008. godine, Šara je bila nešto snuždena, glavu je držala povijenu do poda i izgledala je malaksala. Odlučili smo da je odnesemo u stan u Novom Sadu. Garu smo ostavili na placu. S obzirom na to da je bio visok sneg, na plac smo otišli autobusom do Čardaka a zatim peške. U Novi Sad smo je odneli u torbi za pijacu. U stanu smo pokušali smo da je nahranimo, međutim nije imala snage da jede. Ostavili smo je na hodniku ispod gajbe i otišli na spavanje. Planirali smo da nazovemo dežurnog veterinara i zamolimo za savet. Međutim veterinarska služba nije radila zbog novogodišnjih praznika. A i poznanici i prijatelji koje smo pitali šta da radimo nisu imali bog zna kakve korisne predloge.

 

 

 

 

 

Back to Top

                                                                                    Questions or problems regarding this web site should be directed to nikolaos@ptt.rs
                                                                                          Copyright © 2008 Nikola Ostojić. All rights reserved.
                                                                                                          Last modified: 09/25/08.