Priča o Šari i Gari:
Negde u julu 2007. godine na našem porodičnom vikend-placu u
Livadama kod Sremske Kamenice, komšinica Dušanka dovela je dve male
mačke. Moja supruga Mira odmah im je dala imena. Naravno onu crno-belu
nazvala je Šara a crnu Gara.
Inače, taj viken-plac je naše
omiljeno mesto za druženje s prijateljima, roštilj i kotlić,razonodu i
leškarenje ali i ozbiljan rad i fizičku rekreaciju. Ali to je već druga
priča.
Mali mačići, umiljati odmah
su prionuli da se nahrane. Smestili smo ih u prizemlje vikendice i
držali zatvorene kada nas nije bilo tamo, da se naviknu i prihvate novo
boravište kao svoj novi dom. Kad smo bili na placu igrale bi se oko nas,
prevrtale, penjale na drveće, a vreme koje smo tamo provodili činili nam
zanimljivijim.
Inače smo prethodne godine imali jednu divnu dugodlaku mačku, koju je
naš unuk Filip nazvao Kaćiperka, ali ona je početkom 2007. godine
nestala.
U početku nije bilo veće
razlike u ponašanju obeju mačića. I jedno i drugo mače su se odmah
navikli da skoče u krilo, predu i umiljavaju se. U drugom trenutku bi se
predali zajedničkoj igri. Namestili smo im tepsiju u kojoj smo im
stavljali mačju hranu koju smo kupovali u pet-šopu. Kupio sam i dve
činijice od plastike. U jednu smo im stavljali mleko a u drugu hranu
koju smo donosili od kuće.
Oba mačeta su imali male
glavice a velike uši. Gara je, čini se, imala malo veće uši pa sam je od
milja nekad zvao mali gremlin. Šara je imala prelepu njuškicu koju je
uvek znala gurati ispod šake da bi je mazio. Tu naviku je zadržala i
kasnije kad je odrasla. Čim bi seo negde da se odmorim, Šara se navikla
da skoči u krilo i namesti glavicu na koleno. Tako bi gledala okolo,
ponekad žmurila i prela umiljato i glasno. Gara je, imao sam utisak,
ponekad bila ljubomorna, ali bi i ona skočila u krilo, namestila se uz
Šaru i počela da prede.
Želeo sam da naučim oba
mačeta da se penju na drvo. Kad bi ih stavio među grane krošnje višanja
ili na neku drugu voćku, mjaukale bi neko vreme. Onda bi se umirile,
počele da gledaju oko sebe i pokušavale da nađu način da se spuste na
zemlju. Bilo je zanimljivo gledati ih kako su se snalazile. Pokušavale
su da idu glavom nadole, međutim to im nije išlo baš kako su mislile.
Onda
bi se okrenule i kandžama zakačile za koru drveta i polako spuštale. Kad
bi ocenile da su dovoljno blizu zemlje, skočile bi. Onda su odjednom
same pokušavale da se penju. Međutim nožice su im još uvek bile
slabašne. Najinteresantnije su bile kada su, poput zečeva, podigle
prednje šape i gledale šta se dešava na putu koji je prolazio pored
placa. Tu je uvek bilo automobila, traktora, pešaka... Ako bi na plac
naišao neki pas odmah bi obe pobegle u vikendicu i sakrile se medju
građom koja se tu nalazila.
Naš unuk Filip ih je
zavoleo, pokušavao da ih mazi ali one bi mu najćešće pokušavale da
pobegnu. Verovatno su osećale da je nevešt ili je njihova mačija ćud
tražila zaštitu od nas starijih. Voleo je Filip
da
ih juri, a i da ih udari nogom. Za njega su, ponekad, bile nevaljalice a
ponekad ljubimice.
Tako su, uz nas, rasle Šara i Gara. Postale su deo naše
svakodnevnice. Često, kada nebi imali vremena da dođemo na plac, pitali
smo se šta rade, imaju li dosta hrane. Dugo vremena smo ih zaključavali
u vikendici. Tamo bi im ostavljali pune posude hrane i mleka. Nisu bile
halapljive ali su volele da omaste brkove kada bi im doneli od kuće
ostatke od ručka. Najviše su volele da jedu sirove riblje glave.
U vikendici, gde smo ih držali zatvorene, celo prizemlje je bila
jedna prostorija sedam sa sedam metara, osim WC-a i stepeništa. Na
spratu su bile dve sobe, jedna veća a druga manja. Dražali smo ih
zatvorene. Tu je bio i drugi WC, kao i balkon širok tri metra a dugačak
koliko i prizemlje. Bilo je tu zaista podosta prostora da se jure i
igraju. Postavili smo im i gajbu sa peskom gde su vršile nuždu. U
početku nije bilo potrebe da se pesak menja često, međutim kako su
rasle, bilo je neophodno pesak menjati svaki dan. A peska je bilo pored
vikendice dovoljno jer se još uvek nešto dograđivalo. Obe mačke su bile
veoma uredne i nismo primećivali da bi vršile nuždu van gajbe sa peskom.
A zašto smo ih držali zatvorenima, čako i do sledećeg proleća 2008.
godine. Spomenuo sam već Kaćiperku. Nju smo puštali da se druži sa
komšijinom mačkom Viki. Međutim, koliko je Kaćiperka bila lepa, toliko
je bila i umiljata. A imala je i naviku da sedi na ivici placa, pored
puta, na mestu gde je plac navišavao asfalt. I, naravno, posmatrala je
prolaznike. Jednom ju je pokojni Jova, komšija koji je živeo na placu
udaljenom od nas nešto više od kilometra niz put, odneo u svoj
kontejner. Tražili smo je nedelju dana dok nam komšinica Dušanka, koja
je imala vikendicu još dalje i malo ulevo uz breg, nije rekla da je našu
mačku videla kod Jove. Otišao sam tamo i ona me je odmah prepoznala.
Imala je naviku da mi sisa meko meso u unutrašnjem zglobu ruke. I pri
tom bi glasno cmoktala. Kad sam je uzeo, odmah se namestila da me sisa.
Jovi su pošle suze kad sam je odnosio, ali on je imo nekoliko svojih
mačaka i psa. Interesantno je da se Kaćiperka uopšte nije plašila
njegovog psa. S obzirom da je negde u februaru 2007. godine Kaćiperka
nestala i da je više niko nije video, odlučili smo da naše nove maćiće
držimo zatvorene što se više moglo. U međuvremenu je komšija Vuja svoju
mačku Viki odneo u kuću u Sremskoj kamenici.
Ona je postala ljubimica njegove unuke.
Pred Novu godinu
počele je bivati hladno. Napravio sam poveći sanduk sa izlazom s prednje
strane, unutra smo namestili staru deku i neke krpe da bi mačkama bilo
toplo. Međutim jednog dana, baš uoči Nove 2008. godine, Šara je bila
nešto snuždena, glavu je držala povijenu do poda i izgledala je
malaksala. Odlučili smo da je odnesemo u stan u Novom Sadu. Garu smo
ostavili na placu. S obzirom na to da je bio visok sneg, na plac smo
otišli autobusom do Čardaka a zatim peške. U Novi Sad smo je odneli u
torbi za pijacu. U stanu smo pokušali smo da je nahranimo, međutim nije
imala snage da jede. Ostavili smo je na hodniku ispod gajbe i otišli na
spavanje. Planirali smo da nazovemo dežurnog veterinara i zamolimo za
savet. Međutim veterinarska služba nije radila zbog
novogodišnjih
praznika. A i poznanici i prijatelji koje smo pitali šta da radimo nisu
imali bog zna kakve korisne predloge.
|